preskoči na sadržaj

Ekonomsko-birotehnička škola Slavonski Brod

Login

Popis udžbenika

Popis udžbenika za školsku godinu 2017./18.
*Popis udžbenika vrijedi i za školsku godinu 2018./19. (osim za učenike prvih razreda u zanimanju ekonomist i prodavač koji trebaju pričekati početak školske godine i dogovor s nastavnicima)
- pripaziti na izbor 1. i 2. stranog jezika
 
1. razred
2. razred
3. razred
4. razred
Obavijesti

Vremenik informacija 2018./19.:

Brošura EBŠ

Priručnik VH&PA

Korisni linkovi

 

 

Učenički servis

Brošura za roditelje

 

Natjecanje Dabar


Školska shema

Brojač posjeta
Ispis statistike od 1. 9. 2017.

Ovaj mjesec: 5743
Ovaj tjedan: 2027
Danas: 412
Šokci

ŠOKCI, TKO SMO?


„Mili Bože, jel to volja Tvoja
da propade djedovina moja?“

 O Šokcima u hrvatskoj historiografiji nije opsežnije pisano, pa je to vrlo neistražena i neobrađena tema. „Osobna karta“ šokačkih Hrvata, u cjelini uzevši, ne samo da nije još temeljito izučena i napisana, posebice u vezi s pitanjem pojavljivanja Šokaca na povijesnoj sceni.
 Nedvojbeno je da su se Šokci udomaćili prvo u Slavoniji, potom u Srijemu, Baranji, Bačkoj i Banatu. Šokci su najprikladnija staništa našli u plodnoj ravnici između Ilove, Save, Drave i Dunava, te se gotovo cijeli nizinski dio Slavonije s osloncem na Savu zove – Šokadija. Zemljišni pojas s Vinkovcima, Županjom, Slavonskim Brodom, Našicama i Đakovom, kao upravno – gospodarskim i kulturnim središtima dijela Slavonije, smatra se i danas uporištem šokaštva.
 Prvo znanstveno promišljanje o Šokcima potječe od Matije Petra Katančića. On naziv Šokac dovodi u vezu s planinom Succus, koja je u dalekoj prošlosti dijelila Tračane od naših starosjedilaca Ilira. Kako Ilire zove Succi, otud naziva Sukci i naposljetku Šokci. Nasuprot brojnim dilemama koje se javljaju kada je riječ o tome kako je i kada nastao taj naziv, neprijeporno je da su u Slavoniju, kao i druge krajeve u kojima danas žive, Šokci došli iz Bosne.
 Porijeklo imena Šokac vrlo je teško utvrditi. U narodnom predanju popularan je izvod: šaka – šakac – šokac, dakle onaj koji se krsti šakom, a ne sa tri prsta kao pripadnici pravoslavne vjeroispovijesti. Povijesna događanja u prazavičaju današnjih Šokaca se dovode u vezu dramatičnih zbivanja pod Turcima. Seobe Šokaca iz Bosne u Slavoniju dosežu vrhunac u posljednja dva desetljeća 17. st.
 U svom djelu „Šuma i Šokci“, najšokačkija spisateljica, Mara Švel–Gamiršek piše da je „granica između kršćana i Turaka bila Sava, a uz obalu Save sterale su se šume. U Bosni je još vladao Turčin, pa tko mu se nije htio pokoriti ili se ogriješio čime o zakon, prebjegao bi u Slavoniju. Tako su nastajala naselja, a poslije sela i u njima novi naraštaj – Šokaca. Šokci tada postaju čuvari granice prema Turskoj Bosni – graničari. „
 Jedan od novijih kroničara Broda Josip Koprivčević ističe: „Brođani se nikada nisu zvali imenom Šokac, nego su tim imenom zvali susjede iz obližnjih sela, a oni su se uvijek nazivali Brođani, da time istaknu svoj lokalni patriotizam, svoje građansko porijeklo, a time i specijalni svoj društveni položaj.“
 Šokci su i do danas sačuvali svoje stoljetne ljubavi. Posebnu ljubav gaje Šokci prema šumi. Kako navodi Mara Švel–Gamiršek, radi šume doselio se davno Šokac u ove krajeve, opsjednut zelenom religijom. Jesu li zato očevi i djedovi čuvali granicu od najezde Turaka, kad se sada njihovim sinovima i unucima – pred očima uništava jedan od uvjeta opstanka. Znao je: nesigurna, niska polja nikad neće biti izvor blagostanja Šokcu. Šuma je to bila. Šuma, draga hraniteljica, u kojoj je Šokac imao sve što je trebao: kolijevku, škrinju, građu, ograde, ogrjev, pašu za goveda i konje, žir za čopore svinja. Hrvat se u njemu bunio radi najezde stranaca koje su lakomo iscrpljivali neprocjenjivo šokačko bogatstvo. Pomoći nije mogao ni sebi, ni šumi, ni Šokcima, ali srce ga je boljelo.
 Najjači kult kod Šokaca je – kult konja. Juraj Lončarević je zapisao: „Od sve marve Šokac voli samo konja.“ Konji su Šokcu ponos, konji su dika, konji su prestiž, koji su Šokcu blago. Šokac nikada ne prodaje zemlju, dukate i konje. Pa ipak – u nama Šokcima živi jedna zraka nade koja zna često osvijetliti dušu. Zar ti snažni hrvatski muževi – kao šumski hrastovi – bistri i nadareni od Boga i prirode, i te lijepe, jedre žene – stvorene za materinstvo – neće izroditi sinove, pa makar nekoliko sinova, koji će naći pravi put? Zar neće nekoliko od onih koji su se otisnuli u tuđinu, vratili se natrag s bogatim iskustvom, a školovani osjetiti kako im teče šokačka krv u žilama, koja se morala vratiti zemlji? A ti će sinovi rađati sinove koji će znati i htjeti biti robovi svoje zemlje. Ti će znati prisiliti vodu da teče kuda oni budu htjeli, ti će iz zemlje ispravnim radom izvlačiti bogate plodove.“
 Pokušao sam u ovom prikazu zahvatiti komad Šokadije da ostane dokument jednog vremena jednog života vrijednog čuvanja i voljenja, pogotovo kad se danas takva Šokadija gubi, razodijeva i rastače. Jesam li u tome uspio, prosudite sami.


Mato Čaklovac, prof.




preskoči na navigaciju